Sve je relativno jer je kontekstualno. Svaka misao, izričaj i djelo vrednuju se zavisno od konteksta u kojem su se desili ili iz kojeg se posmatraju. I kontekst je relativan, promjenljiv. Najgora je inercija starih planova.
Bosna živi najgoru srpsku kletvu – dabogda se pozabavio sam sa sobom. I ko ju je kleo nije dangubio, i hvala mu na tome!
U istoriji, historiji i povijesti Bosna i Hercegovina nikad nije bila samostalnija nego posljednjih dana. Početkom ove godine, umjesto medijski obilato najavljivanog rata, desila nam se samostalnost. Nisu joj se svi obradovali, niti su se u njoj dobro snašli.
Najteže je pala „čuvarima Bosne“, onima što se godinama zalažu za njenu suverenost i nezavisnost. Onima što su prije tridesetak godina žrtvovali mir za njenu nezavisnost. Onima što nemaju pojma ni šta je Bosna, ni šta je suverenost, a pogotovo ne šta je nezavisnost. Njima je stalo do restauracije prethodnih odnosa, jer, pobogu, gdje da konja vežu kad nema age da im kaže!
Čudan su oni soj, socijalizovan u istorijskoj tradiciji poslovođe, predradnika, nikad prvog, glavnog i odgovornog. Lojalni su i snishodljivi prema nadređenom, podli i pretvorni prema jednakom, brutalni prema podređenom. Kulturno bliže Briselu nego Brezi, ali ni za Brisela, ni za Breze. Svaka bi ih korporacija poželjela, ali, nažalost, nisu u svijetu korporativnog biznisa, nego su u politici, i pritom predstavljaju čitav jedan narod koji, čini mi se, uopšte ne razumiju.
Mnogo su se bolje snašli u bosanskoj samostalnosti „secesionisti“. Paradoksalno, da ne kažem tipično bosanski, ti „secesionisti“ su se najviše obradovali samostalnosti Bosne. Oni bi nju ovako samostalnu prigrlili i za vjeke buduće čuvali. Iz ugla teorije, apsolutno nelogično se ponašaju. Praktično – sve je jasno. Njima samostalna Bosna, trenutnog unutrašnjeg uređenja, čuva autonomiju Republike – i izvana i iznutra. Kad bi bila samostalna s trenutnim unutrašnjim uređenjem, ona bi im bila komotna, a samim tim i draga. Ovi „secesionisti“ su najveća brana raspadu Bosne i njenom smanjivanju na Bošnju.
U krizi samostalnosti najbolje su se snašli oni najmanji. Istakli su zahtjeve, utvrdili se na svojim institucionalnim pozicijama i prepustili glavnu liniju sukoba i centar pažnje većima. Na taj način održavaju status quo, čekajući da dozri vrijeme raspleta.
A kakav bi rasplet ove krize samostalnosti mogao da uslijedi?
Postoje dva glavna ishoda i na stotine njihovih modifikacija: opstanka ili disolucije Bosne i Hercegovine.
Ishodi suštinski nisu bitni, jer ovo nije igra u kojoj će se na kraju samo pamtiti rezultat. Ako u njoj bude pobjednika – rezultat nije konačan!
Kraj ove igre je balans.
Luka Kolar

Komentariši